Inicijativom francuskog Ministarstva kulture, manifestaciji pod nazivom Rendez-vous aux jardins (Susret u vrtovima), a u okviru obilježavanja Europske godine kulturne baštine, ove se godine pridružilo i Ministarstvo kulture RH, uključivanjem četiriju perivoja u zajednički program, među kojima je i perivoj zaprešićkih Novih dvora.
Predavanjima održanim u Vršilnici, predstavljena je povijest formiranja cijelog Jelačićevog imanja, s posebnim osvrtom na perivoj, njegove osobine i faze razvoja. Nadalje, predstavljanjem projekta obnove kompleksa, prikazana je vizija njegove budućnosti te načini i mogućnosti korištenja ovog prostora u skladu s kulturom i potrebama života 21. stoljeća, a šetnjom kroz perivoj, stručnjaci Hrvatskog šumarskog instituta posjetiteljima su predstavili važne i karakteristične biljne vrste ovog perivoja, njihove probleme, tretiranje i liječenje. Cilj je ovog događaja podizanje svijesti građana o vrijednosti i osobinama zaprešićkog perivoja, kao i cijelog kompleksa Jelačićevih Novih dvora.
Ovom prilikom, pročelnica Konzervatorskog odjela u Rijeci, Biserka Dumbović Bilušić, osvrnula se i na netom obnovljenu Vršilnicu: ‘Objekt se obnavljao temeljem arhitektonskog projekta, prema kojem su poštivani svi konzervatorski elementi. Neki možda nisu zadovoljni i shvatljivo je da je objekt, u stanju prije obnove, u percepciji nekih građana predstavljao veću vrijednost, no potrebno je shvatiti i da je Vršilnica posljednjih 50 godina bila zapravo ruševina. Želim naglasiti da cigla, na koju su mnogi navikli, nije izvorni izgled. Tek je sondiranjem pročelja pronađena izvorna boja i utvrđena njena točna nijansa, a to je bijela. Suvremenu arhitektonsku intervenciju dozvolili smo jedino u smislu električnih instalacija i bojanja drvene konstrukcije lazurnim premazom, a unijeta su i dva boksa u krilima koji će služiti kao garderoba, sanitarni čvor i prostor za rekvizite, što je potrebno kako bi objekt mogao biti funkcionalan. Ovisi o ukusima kome se ovaj prostor sada sviđa ili ne, ali ovo je izuzetno dobar primjer obnove jednog vrijednog objekta kojeg će, nadam se, ljudi s vremenom prihvatiti kao prostor za nove javne, kulturne sadržaje.’
